PISMA IZ PARKA, Paula Bučar, dipl. kiparica i lik. pedagoginja
PISMA IZ PARKA, 10.-21. listopada 2018., Velika galerija Gradske knjižnice Ante Kovačića, Zaprešić
Vlastini radovi evociraju formu sketchbooka – vizualnoga dnevnika vlastitih misli. Autoričini kolaži spremnici su, arhivi motoričkog, vizualnog te mentalnog zapisivanja i procesuiranja prepoznatoga podražaja, danog, perceptivno osviještenog i priželjkivanog trenutka.
Osjetila detektiraju i izvlače zaboravljene misli i sjećanja poput onih proisteklih iz memorije djetinjstva. Naše tijelo također pamti okusima, dodirima, osjećanjem podražaja…To nas navodi na Vlastino rekonstruiranje svijeta kolažima iz bliskoga odnosa prema osobnom i esencijalnom stanju stvari sazdanom od brojnih razina i slojeva koji se potonjom montažom obojenih fragmenata multipliciraju i sintezom prožetom obojenim psihološkim napetostima izrastanja i poniranja, dinamičnog kretanja kolorističkim perspektivama naposljetku usklađuju kontrapunktom između detalja i cjelovitoga pokrenutoga vizualnoga sklopa.
Sve je to izrađeno u bliskim odnosima prema vlastitom teritoriju sjećanja u suodnosu prema vizualnome scenariju prošle, sadašnje i imaginarne budućonosne slike svijeta.
“Dok nas proces civilizacije, jezgru kojega tvore znanost, uči steći distancu naspram ljudi i stvari, tako da ih imamo pred sobom kao predmete, fiziognomijski smisao pruža nam ključ za sve ono što odaje blizinu prema okolini. Njegova tajna je intimnost, ne distanciranje; on ne pohranjuje stvarno-sadržajno nego konvivijalno znanje o stvarima. On zna da sve ima obličje i na svako obličje govori višestruko: koža može slušati, uši mogu gledati a oči razlikuju vruće i hladno. Fiziognomijski smisao pazi na napetost oblika te osluškuje, kao susjed stvari, njihovo ekspresivno šaputanje.“ (Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma).
Kao da se nalazimo pred autoričinom vizijom samoorganiziranja samoniklih, u sve živo i prirodno ugrađenih fraktala okusa i mirisa jednoga trenutka, jednoga dana koji su odbili zaboraviti ljepotu života i postojanja. Naizgled neprimjetni, ključni su podsjetnik veselih i pozitivnih misli; raznih impresija koje često olako podrazumijevamo.
Zaustavljeni, sićušno mjerljivi tren odražava primijećenu ljepotu jutra, zrake sunca, užitak kretanja i komunikaciju između ljudi i svijeta, svijeta i ljudi te svijeta i svijeta. To je razložni, a nevidljivi Logos koji povezuje sve.
Kompozicija Vlastinih radova sustavan je niz fragmenata i razvojnih elemenata autoričinih prethodnih ciklusa. Oblici se ponavljaju, ali ovoga puta impuls trenutnog stanja – vidljiv u trganju i raslojavanju papira – razvija novu shemu usporednu idejom dinamizirana optičkoga sklopa.
Faktor sigurnog i poznatog, svojstvenog i etiketiranoga u Vlastinom rukopisu razbija se kaotično-kontroliranom simboličkom negacijom ostvarenom postupkom trganja, kidanja, višedimenzionalnoga preslagivanja obojena papira.
Ovakav poriv trag je eksperimentiranja, čitanja i otkrivanja temeljnog instinkta; traženja vlastitoga razloga stvaralačkog čina. Vlastini kolaži organizirano su bojno polje, sukob naučenog i nesvjesnog.
Jedan od manifestiranih dokaza nesvjesnoga svojstva nalazi se u ispisivanju rečenica unutar slike. Dobivajući kvalitetu grafizma riječi stupnjevito gube vezu između simbola i značenja. Vlastin rukopis otkriva nasljeđe Matissa i Kandinskog te šarenog i apstrahiranog hipnotičkog popizma utkanog u kvalitetu linije i kolorističku interakciju između dijelova i kompozicijske cjeline; poetičnom spektru koji u psihološkoj osi prema promatraču stvara doživljaj sinestezije.
U pojedinim kolažima čujemo boje, vidimo zvukove i dodir, prepoznajemo okuse i oblikujemo mirise.
Paula Bučar
BEZ NAZIVA, Sonja Švec Španjol, mag. hist .art.
Iz predgovora povodom samostalne izložbe slika “Bez naziva”, u Galeriji osmijeha, Zagreb, 16.-27. svibnja 2018.
Veliki Marino Tartaglia često je inzistirao na jedinstvenosti percepcije pojašnjavajući kako umjetnici ne bi trebali precrtavati ili kopirati ono što vide, već u onome što gledaju pronaći neki oblik koji će činiti esenciju slike. Misao možemo dodatno razraditi Aristotelovom izrekom kako cilj umjetnosti nije predstaviti vanjsku pojavnost stvari, nego njihov unutarnji značaj. Na tom istom tragu interpretiramo novi ciklus Vlaste Pastuović Aleksić koja postepeno napušta figurativni izraz i zalazi u polje apstrakcije vođena primarnom potrebom da na površini platna zabilježi vlastite emocije.
U radovima Vlaste Pastuović Aleksić prepoznajemo nasljeđe Matissea i Kandinskog, ali istovremeno pratimo i formiranje osobnog likovnog rukopisa koji vizualno bilježi unutarnji svijet umjetnice. Napuštanje svijeta predmetnosti omogućilo je autorici istraživanje unutarnjeg značaja slike i njezinih likovnih elemenata kroz oblikovanje dinamičnih, razvedenih i krajnje slobodnih kompozicija. Kao polazište za rad umjetnica uzima vlastiti životni prostor koji zatim transformira u kompozicijsku igru linija, boja i ploha lišenih dubine i volumena. Vidljiva je smjelost u odabiru boja kao i savršen osjećaj za ravnotežu korištenih elemenata unutar kompozicije. Radove karakteriziraju dominantno pastelne nijanse zelene, plave, ružičaste i narančaste boje, dok crne i bijele konturne linije razdvajaju plohe i naglašavaju oblike. Plohe su često razrađene, te unutar omeđenja sadrže više boja. Snažan ritam vodoravnih, okomitih i dijagonalnih linija često je uravnotežen dekorativnim elementima u formi vitica ili cvijeća koji naglašavaju nježni karakter pojedinih kompozicija. Kod većih formata fokus je na gibanju unutar slike, dok u srednjim formatima nailazimo na veću prisutnost pastelnih tonova s manjim uplivima crne boje. Manji formati zalaze korak dalje u svijet apstrakcije i djeluju poput razrađenog segmenta ili detalja preuzetog s veće slike. Cijeli ciklus karakteriziraju otvorene kompozicije koje nastavljaju svoje kretanje izvan okvira slike.
Tema osobnog prostora umjetnice, koji je istovremeno i životni i radni, ujedinjuje dvije energije te čini podlogu za daljnju likovnu razradu vlastitog svijeta u novom ciklusu radova. Stol, kauč, štafelaj, balkon, vaza s cvijećem, knjiga, čajnik i biljke elementi su koje sporadično razaznajemo u pojedinim radovima. Oplošavanjem prepoznatljivih oblika autorica se oslobađa mimezisa, dok u prvi plan dolaze ritam i dinamika linija, boja i oblika. Bitan je sam proces traženja unutar slike. Izazov predstavlja osjećaj gibanja u slici koja se iz tjedna u tjedan mijenja dok se ne postigne savršena ravnoteža i komunikacija između likovnih elemenata. Već na prvi pogled osjeća se snažna dinamika unutar djela. Često u potpunosti ispunjene površine platna obiluju nizom detalja. Ritam je ostvaren izmjenom sitnih mrljastih elemenata i velikih jednoličnih ploha. Imaginarni prostor utemeljen na stvarnom sazdan je od niza partikula – malih zasebnih jedinica prostora, odnosno niza nasumično odabranih fragmenata iz realnog svijeta koji reogranizirani, koloristički transformirani i oplošnjeni čine novu vizualnu cjelinu. Koncentracija razlomljenih sadržaja maksimalno pridonosi bogatoj razvedenosti kompozicija.
Izostankom konkretnog naziva izložbe ili pojedinog umjetničkog djela, sadržajni dio slike prepušten je pojedincu na tumačenje. Asocijacije iniciraju forme, a ne nazivi, dok su odbljesci stvarnosti utopljeni u emociju boje, linije i plohe. Područje vlastitog interijera Vlaste Pastuović Aleksić područje je kontemplacije, razmišljanja i bivanja samog sa sobom. Korištenje materijalnih elemenata iz osobnog okruženja ukazuje na bliskost i povezanost sa životnim prostorom. Osobni aspekt omogućuje bezbroj varijacija na temu, dok je cilj apstrakcije uz natruhe figuracije zadržati pažnju promatrača na slici i prepustiti mu slobodu da sam pronađe oblike i dodijeli nazive djelima ovisno o vlastitom iskustvu.
U najnovijem ciklusu radova “Bez naziva” Vlasta Pastuović Aleksić stvorila je slike naslikane iznutra. Napuštanjem svjetovnog i predmetnog dala je primat onom nutarnjem i duhovnom u čovjeku. Razigrane kompozicije dinamičnog ritma i otvorene palete boja direktni su interpretator prirode same umjetnice, dok je osobni izraz unutarnjeg doživljaja vanjskog svijeta stvoren u intimnosti vlastitog doma omogućio Vlasti Pastuović Aleksić ostvarivanje duhovne vrijednosti unutar slike.
Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.
BAJKA O ZELENOJ ZMIJI I LIJEPOJ LJILJANI, mr.art. Krešimira Gojanović, ak.slik. graf.
Iz predgovora povodom samostalne izložbe slika „Bajka o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani“ u Gradskoj knjižnici Ante Kovačića, Zaprešić, 7. studeni – 3. prosinca 2016.
Vlasta Pastuović Aleksić slikarica je modernističkog senzibiliteta, čiji likovni izraz se razvijao pod utjecajima nekih od pionira apstraktne umjetnosti 20. stoljeća, kao što su bili Vasilij Kandinski, Paul Klee, Joan Miro, i drugi. U svojim djelima Vlasta stvara osobni rukopis, gdje materijalna realnost našeg okruženja prestaje biti primarni motiv njezina opažanja te je umjesto toga zamjenjuje svijet unutarnje psiho-dinamike u kojem se emocije, misli i nesvjesne asocijativne forme izražavaju pomoću snažna kolorističkog ritma u suzvučjima, ali i kontrastima boja, linija i oblika.
U svom ciklusu izloženih slika pod nazivom ”Bajka o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani” Vlasta nam spontanom slikarskom gestom dočarava lirsko putovanje kroz atmosferu jedne stare bajke pisca J. W. Goethea u kojoj dva lutajuća plamena žele prijeći s jedne obale rijeke na drugu. Prva obala je carstvo zelene zmije, a druga je carstvo lijepe Ljiljane te se na svom putovanju oni susreću s nizom zanimljivih likova i mjesta, koja posjeduju simbolička i/ili metaforička značenja. Osvrt na tu Goetheovu bajku svojedobno je dao i Rudolf Steiner te ona predstavlja duboko i zagonetno alegorijsko djelo, gdje je svaki čitatelj bez unaprijed zacrtanih tumačenja pozvan da uroni u svijet svojih osobnih intuitivnih spoznaja.
Tako nas i Vlasta na svojim slikama vodi putem svog doživljaja nadahnutog bajkom, kroz mistično plavetnilo hladnih boja vode, povremeno ispresijecanih žarkim i toplim nijansama ili omeđenih isprekidanim, vijugavim crnim linijama, koje nam predočavaju gibanje različitih ritmova, od onog prigušenog i kontemplativnog, preko razigranog, pa sve do duboko vrtložnog, gdje nas Tajna skrivena u dubinama poziva da svojom percepcijom istovremeno zaokružimo cjelinu kompozicije, kao i svaki njezin pojedinačni detalj, i da u svome umu postignemo stanje Jedinstva: ”kako gore, tako i dolje”, zatvarajući krug jednog Putovanja, u neprekidnoj mijeni i transformacijama.
Baš kao i život sam tako nam i bajke – one iz našeg uma, kao i one na slikama donose nepredviđena iskustva, i samo je potrebno da u svom opažanju budemo dovoljno otvoreni i radoznala duha kako bismo od svih tih iskustava uvijek iznova stvarali nova duhovna ostvarenja oslikanih priča i svjetova izraženih u slikama.
mr. art Krešimira Gojanović, ak. slik. graf.
KOLAŽI, Nirvana Silnović, povj. umj.
Iz predgovora povodom izložbe „Kolaži“ u Kulturnom klubu O’grada, Zagreb, 17. prosinca – 2011. – 17. siječnja 2012.
Kolaži Vlasta Pastuović Aleksić sastavljeni su od fragilnih dijelova prirode koji se poput čipke isprepliću i ujedinjuju na pojedinoj slici. Slika je to prirode kakvu svatko od nas zamišlja, netaknute, nevine i savršene. Stabljike, listovi, cvijeće i drveće pretočeni su u amalgam prirodnog kolorita gdje se uz prevladavajuću zelenu, ističu pastelne i nježne nijanse ružičaste i plave, ali i zemljani tonovi boje. Krhkost zlatom obrubljenih formi podsjeća nas na srednjovjekovne vitraže koji sa papira emaniraju svjetlost i humanističku poruku samo-postojeće i vrijednosno idealne prirode. Odsutnost ljudskog lika sustavna je i znakovita. Javlja se izdvojeno i izolirano od te uzvišene slike prirode. Zaustavljeni u trenutku koji nas nostalgično podsjeća na neko davno izgubljeno vrijeme, ljudski likovi nam se čine nerazdvojni od pejzaža koji ih okružuje. Čovjek kao integralni dio prirode humanistički je ideal koji se ostvaruje na Vlastinu kolažu, a koji je možda u stvarnosti davno izgubljen. Rajska priroda u svoj svojoj idealnoj ljepoti proklamira manifest prirode koji nam se kao pojedincu u današnjem svijetu možda čini neshvatljivim, pa i besmislenim, ali koji nas vraća na početni ideal po kojem je ovaj svijet i zamišljen. Naša je dužnost taj ideal poštivati, baš poput Vlaste koja je taj ideal odlučila zaustaviti u vječnosti trenutka svojih kolaža.
Nirvana Silnović, povj. umj.
GLINOPISI RAZLIČITOSTI, Nirvana Silnović, povj. umj.
Iz predgovora povodom izložbe keramike „Glinopisi različitosti“ u galeriji Hrvatskih željeznica, „U predvorju“, Zagreb, 25. travnja – 18. svibnja 2012.
Keramika, kao medij umjetničkog oblikovanja, ima iza sebe dugu i bogatu povijest. Njene početke pratimo još od najstarijih civilizacija gdje je proizvodnja keramike bila usko vezana uz svakodnevne praktične ljudske potrebe. Danas keramiku promatramo kao granu primijenjene umjetnosti i kao takva možda je izgubila svoju čisto utilitarnu ulogu, ali iskonska veza ljudske ruke i stvaranja pojedinog predmeta i dalje je prisutna. Upravo ta veza čini stvaranje keramike posebnim, omatajući cijeli proces, pa i gotovi proizvod aurom neraskidivosti ljudske potrebe za neposrednim stvaranjem i izražavanjem koja se u današnje doba ‘tehnološke revolucije’ gotovo pa izgubila. Ipak, stvaranje keramike u tom kontekstu nipošto ne trebamo promatrati kao povratak u prošlost, naprotiv ona nas podsjeća na kontinuitet ljudskog postojanja i stvaranja.
Zdjele različitih dimenzija Vlaste Pastuović Aleksić nešto su drugačijeg karaktera. Suptilno naglašenih površina florealnim motivima raznolikog cvijeća i bilja rajska su slika prirode koja se rađa na svakom pojedinom predmetu. Svijetli i raznoliki kolorit, s dominantnom bijelom glinenom podlogom, aludira na primordijalnu sliku prirode koja je baš poput keramike fragilna i osjetljiva.
Na Vlastinim predmetima mire se dionizijski duh instinktivne, kreativne opojenosti kao simbol čovjekova života u suglasju s prirodom, i apolonski duh uravnoteženosti i mira. Skupnog naziva „Zimski vrt“ aludiraju na upravo rečeno, iako zimi priroda spava, dionizijski duh je budi i udahnjuje joj novi život. Svaki predmet svojevrsna je oda životu u kojemu je povezanost i ovisnost čovjeka i prirode pokretačka snaga koja kao osnovni zakon oduvijek inspirira ljudsko djelovanje.
Nirvana Silnović, povj. umj.
RAJSKI VRT, Mladen Mitar, povj. umj.
Iz predgovora povodom samostalne izložbe slika „Rajski vrt“ u galeriji ULRICH, Zagreb, 8.-24. lipnja 2005.
Tehniku kolaža možemo smatrati tradicionalnom. Nastala je u kubizmu, a 1914. preuzimaju je talijanski futuristi. Enrico Prampolini učenik Carla Care poslije 1914. proširio je katalog materijala za kolaž dajući na raspolaganje tekstil i kemijske materijale, dok je dada ponudila fragmente fotografija i razglednica. Zapravo, kolaž je sastavljen od raznih materijala u kojima su vidljivi kontrasti tvrdog i mekog, prostornog i plošnog, transparentnog i neprozirnog.
Vlasta Pastuović Aleksić ima hrabrosti predstaviti se u toj tehnici koja egzistira skoro jedno stoljeće. Za slikaricu život ima smisao, i to smisao koji joj nameće umjetničko stvaranje. To osjećanje snagom svog zanosa rađa duhovne oblike. Ona nastoji rekonstruirati vanjski svijet pojavnosti u novu prirodu koja se zove slika. Slika je za Vlastu sublimat unutarnjih opservacija duše.
Izbjegava mimezis kako bi dobila na ekspresiji boje i otvorila prozore prema mašti i imaginaciji. U svojim kolažima ona slavi floru. Oslikanu svilu slikarica izrezuje te je zatim lijepi na ručno rađeni papir raznih boja i tekstura. Razigrani i dopadljivi cvjetni oblici u ritmu se redaju po horizontali, obrubljeni stiliziranim zlatnim nitima što zatvaraju tonski kolorirane plohe koje suprotstavlja fluidno nježnom drugom planu. Dinamika obrisne zlatne linije priziva atmosferu dekorativne secesije. Krošnje, cvjetovi, listovi, stapke, sve je u funkciji dekoracije koja na momente postaje sama sebi cilj. Vlasta gradi izmaštani i nestvarni lirski svijet krošnji i cvjetova koji svojim oblicima i bojama pulsiraju radosne trenutke postojanja.
Mladen Mitar, povj. umj.
KOLAŽI, Branka Arh, povj. umj.
Iz predgovora povodom izložbe kolaža u galeriji “Juraj Klović”, Rijeka, 6. – 13. travnja 2001.
Vlastina se slikarska priča raspliće na tragu odmjeravanja između lirskog intimizma i dekorativne stilizacije. Krošnjoliki svijet u preplitanju granja i lišća, ptica i cvijeća, poput raskošnog aranžmana sve je blistavo, radosno, podatno u treperenju trenutka, sve raste, buja, pulsira u preljevima boja, šarenilu i razigranosti. Imaginarno postaje mjera njezina svijeta. Kombinira, oblikuje, slaže, crta dok konačno ne postigne željeni učinak, dok konačno ne stvori vlastiti poredak likovnih vrijednosti; prostor mjerljiv mjerilima duha, onaj u koji se mogu naseliti stvari mašte i sna, koji može nesputano istraživati mogućnosti, iluzionizirati odnose, omjere i veličine, u kojem će zbilja ostati tek ishodište sanjanog i naslućenog, tvarnost nestvarnog.
Plijeni pozornost preobrazbama zadanih motiva. Poseže za fluidnim materijalom i linearnom interpretacijom konkretnog opažaja. Razlijevaju se i prožimaju boje na mekoj, glatkoj podlozi svile izrezanoj u fragmente i apliciranoj na ručno rađeni papir grublje površinske teksture. U novoj situaciji plošnih odnosa traži se komunikacija s podlogom, uslojava se prostor koji nije obuhvatljiv mrežom perspektive.
Strogo crtovlje kao integralni dio slike, poput vitražnog obruba svija stilizirane forme raslinja, ispisuje granice prostora, prikuplja, prizemljuje, učvršćuje za podlogu i drži na okupu, ističe zasebne dionice i izdvojene pojedinosti, zaustavlja širenje i rast, dovodi u red i sklad, sabire i pretače segmente jedne beskrajne slike koja slijedi zanos, radost i iskrenost stvaranja. Po nekom crnom ili zlatnom kodu omeđuje prostor boje, opisuje formu, zasićuje kompoziciju na čitavom prostoru slike. Tako se u uzajamnom govoru i napetom kretanju crte i boje, u ritmičnom zatvaranju i otvaranju prostora, u kontroliranom i pomalo ukočenom hodu ovih čimbenika forme iščitava značenje i smisao jednoga likovnog stava i sustava.
Plošni oblici oslikane svile (gradbeni materijal njenih kolaža) segmentirani u stilizirane sklopove, tvore cjelinu prema autonomnim likovnim odrednicama dodavanja, prerastanja, sažimanja i umnažanja. Dio nosi cjelinu, cjelina diše svakim svojim elementarnim dijelom. Negdje nešto iščezne da bi se pojavilo u novom sloju iščitavanja. Ornamentalno i dekorativno pritom dobiva novu dimenziju na razini osobne poetike.
Vlastina pokretačka snaga je ideja. U cjelini kolažnih kompozicija nekonvencionalno i ležerno vodi vlastitu interpretacijsku nit, onu koja dopušta oblikotvornu i kolorističku otvorenost i slobodu te onu koja nameće crtačku kontrolu i stegu.
Branka Arh, povj. umj.
KOLAŽI, Stanko Špoljarić, povj. umj.
Izvadak iz predgovora povodom samostalne izložbe kolaža u galeriji Hrvatskih željeznica ” U predvorju“, Zagreb, 23. listopada – 25. studenog 1998.
Vlasta Pastuović likovno stvaranje doživljava kao igru. Ova konstatacija dakako ne negira zrelost likovnog pristupa već samo potencira svježinu, šarm, neposrednost i nekonvencionalnost koji karakteriziraju Vlastino djelo. Svoj talent pokazala je i dokazala u slikarskim ostvarenjima te u keramičkim tvorbama, a polje posebnih izražajnih mogućnosti prepoznala je u kolažu kod kojega je kombinatorika gradivnih sredstava prigoda za uzlet mašte, za razvijanje priče koja ne treba imati literarnu potku.
Bogatstvo raslinja najčešće je osnova motiva koje Vlasta Pastuović stilizacijom razvija u ornamentalni sklop, scenu unutrašnjeg reda, sklada, napetosti, gdje svi segmenti tvore razigrano tkivo podložno zakonima Vlastine slike.
Simetrična osnova brojnim partikulama razvedena je u plohi u kojoj i dekorativno pulsira dajući slici potrebnu vitalnost, slutnju rasta i mijene. Način kolažiranja spretno je proveden slojevima papira različitih kromatskih vrijednosti koji nose crtež elegantnih linija provedenih sigurnim potezom prepoznatljivog rukopisa.
Stanko Špoljarić, povj. umj.
